Predrag Popović je u javnosti najprepoznatljiviji po knjizi o Slavku Ćuruviji “Oni ne praštaju”. Ni Popović ne prašta, i nije slučajna, ali jeste bizarna okolnost, da je baš on u svojstvu člana biračkog odbora, 25. oktobra dodao Aleksandru Vučiću glasački listić.
„Kad je došao na biračko mesto, za razliku od normalnih ljudi, nije rekao ni „dobar dan“, ni sa kim se nije rukovao, jedva je hodao. Tada sam shvatio da on zna kako će proći. Ja sam se tome nadao, on je znao da je gotov“, napisao je Popović na mreži Iks, potom dodajući da je Vučiću “uručio otkaz”.
U podkastu koji vodi nekadašnji poslanik Nove stranke Vladimir Pavićević, Predrag Popović je ustvrdio da nikada nije bio član ni jedne stranke, da čak nikada nije ni glasao, a da se u biračkom odboru našao tako što je predložio Draganu Đilasu, da bude član ispred koalicije ES.
Očekivao sam da će Vučić da dođe i da se po običaju rukuje sa svima, a da ja odbijem i da kažem ruke su ti krvave, ali on to nije učinio, ispričao je još Popović u tom podkastu.
Dodao je i da bi sve prošlo nezapaženo da Dragan Vučićević, vlasnik TV Informer, nije pravio “ludosti”, puštajući stalno snimak kako Vučić uzima listić, a Popović mu se smeje iza leđa.
Popović je najprotivrečenija ličnost beogradskog novinarstva, uvek na klackalici između mejnstrima i andergraunda.
U novinarstvo prestonice ulazi ranih 90-tih, nakon što je izbegao iz Hrvatske (pokojni Slavko Ćuruvija ga je ponekad u šali zvao “Violentni Slavonac”), i to prvo honorarno radeći za više redakcija, što mu je “najmanje loš deo karijere”, da bi postao urednik u taboloidnom nedeljniku Svet Roberta Čobana.
Potom postaje pomoćnik glavnog urednika Ćuruvijinog Dnevnog telegrafa. Pet meseci posle ubistva Ćuruvije, emigrirao je u Banjaluku, u Nezavisne novine, gde je objavio prvo izdanje knjige o Ćuruviji.
Početkom 2001. vratio se u Beograd i napravio magazin Ekskluziv, a u decembru te godine, u istoj izdavačkoj kući, pokrenuo je dnevni list Nacional. Tvrdi da je šest dana posle ubistva Zorana Đinđića, Nacional “neustavno i nezakonito zabranjen” “zbog raskrinkavanja političkih veza” Zemunskog klana.
Za sebe piše i da je posle kratkih uredničkih avantura u dnevnicima Centar i Opozicija, napravio “najveću životnu grešku – prihvatio je poziv Aleksandra Vučića da uređuje Pravdu”.
Pravda je bio dnevni list vrlo blizak Vučiću i SNS, a Popović je u njemu objavljivao i kolumne Mirjane Marković, udovice Slobodana Miloševića, koje je ona pisala iz političkog azila u Rusiji.
Pravda je ugašena odmah posle dolaska SNS na vlast 2012. Došlo je do razlaza između Popovića i Vučića, a većina priča u javnosti o Vučiću, njegovim bliskim saradnicima poput Nebojše Stefanovića i slično, potiču od Predraga Popovića.
Popović je objavio dve knjige o Vučiću: „Vučićev rečnik“ i „Vučić, politička fukara“, ovaj drugi naslov je u stilu pogrdnih naslova kakve Vojislav Šešelj, lider radikala, daje svojim publikacijama.
Popović sada objavljuje u magazinu Tabloid.