Ne pamtim šta sam pre tri nedelje čitao, kuda sam se kretao, sa kim sam sve razgovarao. Ponešto prizovem iz sećanja, ponešto nenamerno domislim, a jedan deo rekonstruišem na osnovu poruka u mobilnom telefonu i obaveza… Ceo tekst
Ne pamtim šta sam pre tri nedelje čitao, kuda sam se kretao, sa kim sam sve razgovarao. Ponešto prizovem iz sećanja, ponešto nenamerno domislim, a jedan deo rekonstruišem na osnovu poruka u mobilnom telefonu i obaveza zabeleženih u kalendaru. Sećanje izranja iz čvorišta značenja koja pripisujemo svakodnevnim događajima.
5.05.
2025.
Aplikacija Dečji novčanik daje roditeljima mogućnost da potvrđuju starost svoje dece na digitalnim platformama.
Ipak, postoji zapis i o stotinama stvari koje sam tog dana uradio, a kojih se danas ne sećam. Sačuvana pretraga, podatak o lokaciji, vreme kada sam otvorio neku stranicu. Kada je reč o takvim pojedinostima, digitalni trag je pouzdaniji od mog sećanja.
To me stavlja u neobičan položaj. O sopstvenom životu mogao bih ponešto da saznam od nekoga ko me nije uživo upoznao, a ima pristup takvim podacima.
Lovac i lovina
Lovac ne mora da vidi lovinu da bi utvrdio kuda se kretala. Dovoljan mu je trag. Razaznaje ih, povezuje sa drugim tragovima na osnovu kojih predviđa njeno ponašanje u prostoru. Isto važi i za lovinu – korisnika u digitalnom prostoru.
O svima nama se prikupljaju podaci, a obim prikupljanja zavisi od toga koje uređaje koristimo i na šta smo pristali (iako to gotovo nikada ne razumemo).
Kompanije sastavljaju profile od naših pretraga na mrežama, zadržavanja na objavama i nalozima na koje kliknemo. Iz tih tragova mogu da predvide poneku našu sklonost; u jednom istraživanju računar je na osnovu digitalnog ponašanja procenjivao određene crte ličnosti bolje od ljudi koji su tu osobu poznavali.
Džeremi Bentam, britanski filozof, krajem osamnaestog veka zamislio je panoptikon – zatvor u kojem su ćelije raspoređene oko središnjeg tornja. Iz tornja stražar može da posmatra zatvorenike, dok oni ne mogu da vide njega. Zatvorenik ne zna da li je predmet posmatranja, da li stražar gleda nekog drugog ili je možda napustio svoje mesto. Posle nekog vremena, prisustvo stražara u tornju postaje nevažno. Sama mogućnost da je pod nadzorom dovoljna je da zatvorenik počne da se ponaša kao da ga neko neprestano posmatra.
U digitalnom prostoru teže je odrediti toranj. Podaci o nama nalaze se kod različitih kompanija i ustanova, koje imaju svoje interese i različite mogućnosti da ih upotrebe. Ne postoji nužno jedan posmatrač koji sve vidi. Ipak, ova rasutost samo povećava neizvesnost. Još nam je teže da sagledamo kome je koji deo našeg života dostupan.
Pritom, mi ne znamo koji će „stražar“ i kada pristupiti našim podacima i doneti zaključke o nama, jer ono što je sačuvano ne mora odmah da bude i pregledano.
Ne postoji pogled niotkuda. Svako posmatranje već podrazumeva neko stanovište: nešto se izdvaja kao važno, nešto drugo ostaje izvan pažnje. Način na koji su podaci razvrstani određuje i ono što je iz njih moguće zaključiti.
Gubitak neposrednosti
Iz ugla moje struke, psihijatrije, zanima me šta neprekidni, skriveni pogled drugog čini našem doživljaju sveta. Ne moramo sve vreme da razmišljamo o digitalnom tornju da bi on proizveo promene u načinu na koji se ponašamo. Ponekad razmislim o nečemu što bih pretražio ili o objavi na koju bih kliknuo pitajući se (nakratko) kako bi to moglo da izgleda nekome ko pristupa tom podatku o meni. Tad u sopstveni postupak već unosim zamišljen pogled drugog iz digitalnog panoptikona. Poput Bentamovog zatvorenika, počinjem da zamišljam sebe iz perspektive stražara. Ali tu se ne zaustavljam. Razmišljam o tome šta moje interesovanje govori o meni. Zašto me je to zainteresovalo? Šta bi neko mogao da zaključi o mojim namerama? Radoznalost, koja me je do malopre jednostavno vodila prema nečemu, postaje predmet mog sopstvenog ispitivanja. Posmatram je sa strane, gotovo kao da ne pripada meni. I što više pokušavam da predvidim kako bih mogao biti protumačen, to manje pažnje posvećujem onome što me je prvobitno zanimalo.
28.10.
2026.
Integralni tost, avokado, jaja i povrće: nutricionistkinja otkriva večeru koju sprema za 10 minuta kada nema energije za dugo kuvanje.
Vremenom počinjemo da usvajamo pogled onoga ko nas nadzire. Dok nešto radimo, istovremeno zamišljamo kako taj postupak izgleda nekome drugom. Postajemo i posmatrač i posmatrani. Ono što smo ranije činili spontano sada proveravamo, procenjujemo, dovodimo u pitanje. A neprestano posmatranje sopstvenog iskustva može da promeni i samo iskustvo.
Postupci ostavljaju tragove
U psihijatriji srećemo mnogo radikalniji oblik ovakvog udaljavanja od neposrednog iskustva. U ranim fazama nekih psihotičnih poremećaja čovek može da doživljava sopstvene misli, pokrete i namere kao nešto neobično ili strano. Ono što se ranije odvijalo gotovo neprimetno sada se nameće pažnji osobe. Gubi se neposrednost sa kojom je do tada obitavao u svetu. Između njega i njegovog (do tada neodvojivog) iskustva umeće se pogled posmatrača.
Stvorili smo društvene okolnosti u kojima nam se takav odnos prema sebi može učiniti razumljivim, čak i poželjnim. Ako znamo da naši postupci ostavljaju tragove koji mogu biti naknadno protumačeni, imamo razloga da o njima razmišljamo unapred. Da bismo izbegli neželjene zaključke drugih, počinjemo da nadziremo sopstvene postupke, namere, pa i interesovanja. Ono što u svom radikalnom obliku podseća na poremećaje neposrednosti subjektivnog iskustva postaje, u sasvim drugačijim okolnostima, način prilagođavanja svetu.
Šta bi digitalni lovac mogao da sazna o meni na osnovu tragova koje ostavljam? Sada o tim tragovima počinjem da razmišljam i pre nego što ih ostavim. Mogućnost da će neko naknadno protumačiti moje postupke menja način na koji ih činim.
Ne znam ko je u tornju mog panoptikona, ali sve češće iz njega posmatram samog sebe.


