Golema iluzija o neograničenom rastu, jeftinoj energiji i beskrajnim lancima snabdevanja je srušena. Decenijama unazad, od pada Berlinskog zida pa sve do izbijanja pandemije korona virusa 2020. godine, globalna… Ceo tekst
Golema iluzija o neograničenom rastu, jeftinoj energiji i beskrajnim lancima snabdevanja je srušena. Decenijama unazad, od pada Berlinskog zida pa sve do izbijanja pandemije korona virusa 2020. godine, globalna ekonomija funkcionisala je na pretpostavci neograničenog izobilja i stalnog rasta životnog stadarda. Hladnoratovski budžeti za odbranu preusmereni su u potrošnju, stotine miliona radnika iz Azije i Istočne Evrope uskočile su u globalni proizvodni pogon, a sirovine i energenti tekli su neometano, vođeni isključivo tržišnom logikom najniže cene. Danas je taj svet mrtav. Ulazimo u novu epohu geopolitičkog takmičenja u kojoj oskudica više nije prolazni poremećaj na tržištu, već trajno stanje i primarni odnos moći.
14.10.
2026.
Profesor Branko Glavonjić objašnjava šta utiče na cene ogreva i da li se mogu očekivati nova poskupljenja.
Suton četvorodecenijskog eldorada
Četiri decenije stabilnosti bile su anomalija, a ne zakonitost istorije. Centralni bankari su dominirali ekonomskom politikom, držeći inflaciju pod kontrolom pre svega zahvaljujući jeftinom kineskom radu i jeftinim ruskim resursima. Sistem je bio projektovan za efikasnost, a ne za otpornost.
Pucanjem globalizacijskih šavova pod udarima pandemije, rata u Ukrajini i sve oštrijeg tehnološko-ekonomskog sukoba između Vašingtona i Pekinga, razotkrivena je surova ranjivost takvog modela. Sve što je do juče smatrano nepotrebnim troškom, poput strateških zaliha, domaćih prerađivačkih kapaciteta i rezervnih energetskih mreža, danas predstavlja jedinu razliku između suvereniteta i ekonomske kapitulacije.
Glavni pokretači savremenog doba, od elektrifikacije i masovne primene veštačke inteligencije do ponovnog globalnog naoružavanja, enormno su materijalno intenzivni. Izgradnja data-centara, polaganje naponskih mreža i tranzicija na obnovljive izvore zahtevaju ogromne količine bakra, litijuma, kobalta i retkih metala. Procene ukazuju da će se samo potrošnja električne energije u centrima za obradu podataka više nego udvostručiti do kraja ove decenije. Istovremeno, nerazvijeni svet traži svoj deo kolača kroz baznu infrastrukturu, zahtevajući milione tona čelika i nafte. Potražnja je eksplozivna i hitna, dok je ponuda nedovoljna i spora. Otvaranje novog rudnika traje od 10 do 15 godina, a investicije su godinama gušene restriktivnim ekološkim regulativama i finansijskim špekulacijama.
Anatomija organizovane oskudice
Oskudica 21. veka ne znači nužno da je planeta potpuno ostala bez nafte, bakra, pšenice ili vode. Centralna teza nove realnosti jeste da pristup onome što postoji postaje skuplji, uslovljeniji i politički posredovan. Moć više ne leži kod onoga ko poseduje sirovinu, niti isključivo kod onoga ko je troši, već kod aktera koji kontroliše nezamenljiva uska grla lanaca vrednosti.
Savremena nestašica manifestuje se kroz četiri različite, ali usko povezane dimenzije:
Prva je fizička oskudica, uzrokovana iscrpljivanjem prirodnih resursa, učestalim sušama i uništenjem bazne infrastrukture, čije su geopolitičke posledice direktna borba za preživljavanje i masovne demografske migracije.
Druga je proizvodno-tehnološka oskudica, gde ključni problem nije nedostatak same sirovine, već manjak prerađivačkih kapaciteta, pa i patenata za napredna rešenja, što manje razvijene države dovodi u potpunu zavisnost od tehnoloških monopolista.
Treća je logističko-politička oskudica, stvorena sankcijama, izvoznim blokadama i kontrolom ključnih pomorskih prolaza, čiji je rezultat strmoglava fragmentacija svetskog tržišta na suprotstavljene političke i ekonomske blokove.
Konačno, četvrta je cenovna odnosno tržišna oskudica, gde roba fizički postoji, ali se preusmerava isključivo ka onim akterima koji mogu da plate više, čime se stvara duboka klasna distribucija nestašice i osiromašenje najranjivijih slojeva društva.
Kapitulacija centralnih banaka
Peking ne mora da poseduje sve svetske kopove retkih metala da bi diktirao uslove auto-industriji Evrope i Amerike; dovoljno je što kontroliše preko 80 procenata njihove prerade. Slično tome, Sjedinjene Američke Države kontrolišu ključne patente i opremu za proizvodnju najnaprednijih mikročipova, čime efikasno mogu odseći čitave ekonomije od tehnološkog vrha.
28.10.
2026.
Integralni tost, avokado, jaja i povrće: nutricionistkinja otkriva večeru koju sprema za 10 minuta kada nema energije za dugo kuvanje.
„U takvim okolnostima, tržište više ne rešava nestašicu neposredno, ono je samo raspodeljuje. Kada ponuda stane, cena ne podstiče trenutno novu proizvodnju jer se rudnik ili rafinerija ne mogu podići preko noći. Tržište tada funkcioniše kao mehanizam selekcije: roba ide bogatijim državama i korporacijama koje mogu da ponude višu cenu, dok nerazvijene nacije i siromašniji slojevi stanovništva bivaju potisnuti ispod crte egzistencije“, kaže u svojoj analizi za “Tumorouz afers” savetnik predsednika Indije Ananta Nagesvaren.
U analizi Rojtersa od 19. oktobra o poremećaju na energetskom tržištu konstatuje se da preokret u prirodi oskudice menja sam temelj makroekonomske politike. Decenijama je vladala dogma da centralne banke podizanjem ili spuštanjem kamatnih stopa mogu upravljati ekonomskim ciklusima. Međutim, u svetu strukturnih poremećaja ponude, monetarna politika postaje prilično nemoćna. Više kamatne stope ne mogu iskopati tonu bakra, niti mogu proizvesti barijum ili naftu. Zapravo, agresivno monetarno zatezanje često pogoršava problem: ono poskupljuje kapital i guši dugoročna ulaganja u eksploataciju i preradu, čime direktno utiče da buduća ponuda bude još manja, a inflacija otpornija.
„Ulazimo u eru gde monetarna politika mora igrati drugu violinu u odnosu na fiskalnu politiku. Izabrani političari ponovo preuzimaju poluge moći od neizabranih tehnokrata u centralnim bankama. Energetska bezbednost, industrijski kapaciteti i obezbeđivanje kritičnih resursa postaju primarni nacionalni ciljevi kojima se podređuju budžetski deficiti i kursne politike“, kaže se u oktobarskoj analizi francuskog portala Atlaslimits o ograničenim resursima.
Nacionalne države ulaze u trku subvencija i protekcionizma. Ipak, tu leži ogromna zamka: ukoliko se fiskalna sredstva usmere na široke neselektivne subvencije koje samo podstiču potrošnju bez širenja proizvodnih kapaciteta, rezultat će biti razorna stagflacija. Pobeđivaće one države čije uprave uspeju da drastično skrate birokratske procedure — gde brzi pristanak za otvaranje rudnika, litijumske prerade ili visokonaponske mreže postaje glavna konkurentska prednost u odnosu na sporije i administrativno zamršene sisteme.
Hrana i voda kao oružje
Nigde geopolitika oskudice nije tako surova kao u sektoru proizvodnje hrane i pristupa pitkoj vodi. Uprkos globalnom tehnološkom napretku, glad ne nastaje zato što na globalnom nivou nema dovoljno hrane, već zato što su lanci distribucije, kupovna moć i pristup hrani usko povezani sa geopolitičkim interesima.
Izveštaj UNCTAD-a pokazuje drastičnu tržišnu koncentraciju: svega četiri globalne korporacije (poznate pod akronimom ABCD, Arčer Danijels Midlend, Bunge, Kargil, Luj Drajfus) kontrolišu između 70 i 90 odsto svetske trgovine žitaricama. Ova neviđena koncentracija logističke i trgovačke moći znači da nekoliko privatnih upravnih odbora odlučuje o tokovima hrane i maržama u trenucima krize.
Dodatno, proizvodnja hrane zavisi od inputa čija su tržišta jednako monopolizovana: sintetičkih đubriva, prirodnog gasa, selektovanog semena i patenata za zaštitna sredstva.
30.10.
2026.
Na evidenciji službi za zapošljavanje u oktobru bilo je 654.000 slobodnih radnih mesta, što je 31.000 više nego godinu dana ranije.
„Kada cene energetskih inputa skoče, poljoprivrednici u zemljama u razvoju prestaju sa primenom moderne agrotehnike, što dovodi do strmoglavog pada prinosa“, upozorava Ananta Nagesvaren.
Kada nastupi kriza, države pribegavaju odbrambenom nacionalizmu. Zabrane izvoza pšenice ili pirinča koje uvode vodeći proizvođači kako bi umirili domaće cene trenutno prelivaju katastrofu na zemlje zavisne od uvoza. U situacijama ratnih sukoba, poput rata u Ukrajini ili kriza na Bliskom istoku, hrana prestaje da bude trgovačka roba i postaje oružje za masovno ucenjivanje ili preživljavanje.
Logika geopolitičke kontrole preliva se sa međunarodnog terena direktno u unutrašnje odnose unutar samih država. Oskudica se sve češće transformiše u izvor rentijerskog profita.
„Ograničena ponuda stanova u velikim urbanim centrima ne rešava se ubrzanom gradnjom, jer postojećim vlasnicima kapitala i nekretnina odgovara održavanje visokih cena kvadratnih metara i zakupnina. Pristup kreditnim sredstvima postaje privilegija etabliranih igrača, dok se novi preduzetnici potiskuju na marginu“, piše u svojoj analizi evropska istraživačka mreža TEPSA.
Renta iz planirane nestašice postaje dominantan oblik zarade. Javne usluge, od zdravstva i obrazovanja, do čiste vode i snabdevanja strujom postepeno se prenose na privatni sektor, gde se pristup naplaćuje po tržišnim cenama, koje prosečan građanin sve teže prati. Društvo tako može ostvarivati nominalni rast bruto domaćeg proizvoda, dok istovremeno većina stanovništva živi u stanju hronične i ciljane uskraćenosti.
Doba izobilja nije bilo prirodno stanje stvari, već kratka i neponovljiva istorijska anomalija. Decenije u kojima je kapital bio besplatan, resursi jeftini, a lanci snabdevanja neupitni ostale su iza nas. Nova geopolitička realnost ne ostavlja mesta za iluzije. Svet je ušao u epohu u kojoj se surovim političkim i ekonomskim polugama upravlja nestašicama. Države koje budu čekale povratak starog poretka osudile su sebe na ekonomsku periferiju i društvenu destabilizaciju.
U ovakvom poretku, sama fizička posedovanja nafte, bakra ili litijuma više ne garantuju ni bogatstvo ni bezbednost. Pobednici nove epohe neće biti nacije koje leže na rudama i plodnoj zemlji, već one koje pokažu institucionalnu zrelost da iznesu tri ključna strateška imperativa.
Svet izobilja i svet tvrdih granica
„Prvo, imperativ je skraćivanje i beskompromisna zaštita industrijsko-tehnoloških lanaca prerade. Posedovati sirovinu bez kontrole nad njenom preradom predstavlja samo novu formu kolonijalne zavisnosti. Stvarni suverenitet leži u tehnološkoj karici koja diktira uslove tržištu. Drugo, brzina delovanja državne administracije postaje primarni ekonomski resurs. U trci za energijom i sirovinama, efikasnost pri odobravanju infrastrukturnih, rudarskih i energetskih projekata pravi direktnu razliku između funkcionalne privrede i industrijskog zastoja. Birokratska sporost i višegodišnja oklevanja nisu administrativni nedostatak, već direktna pretnja nacionalnoj bezbednosti. Treće, stabilnost države zavisiće od izgradnje unutrašnjih mehanizama pravedne raspodele baznih resursa: hrane, vode i energije. Ukoliko se trošak spoljne oskudice prebaci isključivo na siromašnije slojeve društva kroz privatizaciju renti i neciljane subvencije, geopolitički pritisak neizbežno eskalira u unutrašnji sociološki slom i gubitak legitimiteta vlasti“, kaže se u analizi TEPSA.
Svet izobilja trajno je zamenjen svetom tvrdih granica, kontrolisanih lanaca i politizovanih resursa. U takvom okruženju, pravo na razvoj i suverenitet više se ne pretpostavljaju kao međunarodni standard. Za njih se države moraju izboriti industrijskom moći, tehnološkom prevlašću i sposobnošću upravljanja sopstvenom oskudicom.
Srbija - zemlja velikih reka i suvih njiva
Srbija voli da se predstavlja kao zemlja koja može da prehrani sebe i druge. Brojke iz zvaničnih izvora pokazuju da je slika složenija, i da hrana i voda zavise od stvari koje ne zavise samo od nas.
Srbija u trgovini poljoprivrednim proizvodima ima suficit, ali deo uvoza čine seme, đubrivo i gorivo, pa je proizvodnja zavisna od inputa koje ne stvara sama. To nije nestašica, ali jeste ranjivost.
Više od 90 odsto obnovljivih vodnih resursa Srbije potiče iz inostranstva. To ne znači da pijemo uvoznu vodu, ali znači da sušu, zagađenje i poplave ne rešavamo sami. Pa ipak, i ono što imamo gubimo: od 711 miliona kubnih metara zahvaćenih za javno snabdevanje prošle godine do potrošača je stiglo 445 miliona. Preostalih 266 miliona, oko 37 odsto, izgubljeno je u mreži.
Još upadljivija je razlika između vode i njiva. Navodnjava se oko 47.500 hektara, svega oko 1,5 odsto korišćenog poljoprivrednog zemljišta. Prošle godine zahvaćeno je skoro 18 odsto više vode za navodnjavanje, a navodnjavana površina se ipak smanjila. Kad se vrućina i suša poklope s kritičnom fazom useva, proizvodnja je ozbiljno ugrožena.
Zato pitanje nije hoće li nestati hrane ili vode, već ko odlučuje o raspodeli vode kad dođe do suše i ko plaća obnovu vodosnabdevanja. Sistemska ranjivost nije isto što i neposredna opasnost, ali je upravo ono što ostaje neuređeno dok ne stigne suša. Plodno zemljište i velike reke su važan resurs, ali je još važnije ono što uradimo s njima pre krize, a ne posle nje.
