Istorija se retko završava onda kad se završe izbori. Ponekad tek tada počinje njen teži deo, u kojem pobednik mora da odluči šta će učiniti sa sopstvenom pobedom. Tradicionalno i već viđeno, poput Srbije u postizbornim… Ceo tekst
Istorija se retko završava onda kad se završe izbori. Ponekad tek tada počinje njen teži deo, u kojem pobednik mora da odluči šta će učiniti sa sopstvenom pobedom.
Tradicionalno i već viđeno, poput Srbije u postizbornim prozivkama, Francuska je posle oslobođenja imala sličnu poziciju. Morala je da pobedi drugu stranu i uspomenu na nju, što nikad nije isto. Gubitnici su zato postali mnogo više od jednog istorijskog režima, neugodan deo biografije koji je lakše proglasiti izuzetkom, nego prihvatiti kao deo sopstvene istorije. Između onoga što se dogodilo i onoga što je društvo spremno da prizna, višijevski sindrom je dugo i nedovršeno suočavanje sa prošlošću koja nije mogla biti jednostavno sahranjena.
General De Gol pobedio je poraz, ali ne i prošlost. Državnik koji je od istorijske nužnosti načinio nacionalnu legendu posle poniženja znao je da je zemlji svetlosti i giljotine potrebna velika priča o sopstvenom dostojanstvu. U toj konstrukciji, opozicicija je postala istorijsko telo koje je trebalo odvojiti od nacionalnog identiteta kako bi se obnovila predstava o kontinuitetu časti. U zemlji Bastilje, bio je to De Golov autogol. Paradoks velike politike koja želi da pobedu pretvori u konačnu moralnu presudu nad prošlošću. Kad se krivica društva izdvoji kao tuđa krivica, ona menja oblik i prelazi u mit, a mit koji se dovoljno dugo brani počinje da se ponaša kao istina.
Vreme, međutim, nikad ne ostaje u granicama jedne moralne podele. Zato prošlost ne prihvata amnestiju. Ona ostaje u imenima, arhivima, porodičnim pričama, političkom jeziku i kolektivnom ćutanju, sve dok jednog dana ne postane jasno da ono što je proglašeno završenom istorijom i dalje određuje način na koji društvo govori o sebi. U takvoj situaciji, višijevski sindrom je metafora za društvo koje pokušava da iz sopstvene biografije izbaci ono što mu se ne dopada, da neprijatnu odgovornost pretvori u tuđu krivicu i da od istorije napravi ogledalo u kojem će gledati samo sopstveni idealizovani lik.
Tu prestaje francuska priča i počinje naše pitanje. Ne zato što Srbija svoje najdublje senke vekovima drži iza zatvorenih kapaka, niti zato što se pariska opozicija može preslikati na bilo koji savremeni srpski događaj, nego zato što ista ljudska i politička potreba postoji i ovde. Francuski slučaj zato nije naš model, nego naše ogledalo. U njemu ne treba tražiti iste događaje, nego isti mehanizam, onu opasnu sklonost da se posle velikog sukoba ne traži istina koja će društvo ponovo povezati, nego priča koja će jednoj njegovoj polovini omogućiti da drugu zauvek proglasi krivom.
Na tom mestu sadašnja Srbija više se ne može zaobići. Ako je pobednik dobio pravo na istinu, a poraženi više nema pravo ni na kakvu istinu, izbori prestaju da budu način da se društvo politički razreši i postaju samo nova etapa njegovog unutrašnjeg sukoba. Onda se vlast više ne doživljava kao privremeno poverenje građana, nego kao dostojanstvo ukroćenog pogleda, a opozicija kao prepreka koju treba ukloniti iz priče o naciji.
Međutim, vlast nije Srbija, opozicija nije Srbija, izborna većina nije Srbija, protestna manjina nije Srbija, kao što nijedan politički trenutak ne može da prisvoji čitavu istoriju jednog naroda. Srbija je veća od svakog rezultata, dublja od svakog mandata i dugotrajnija od svake vlasti, te baš zato svaka politika koja sebe poistoveti sa državom pre ili kasnije počinje da pravi istu grešku, pobedu nad protivnikom pretvara u pokušaj da pobedi pluralnost društva.
Zato se nameće povratak De Golu i njegovom autogolu. Veliki političar može spasiti državu, obnoviti njeno samopouzdanje i ostaviti iza sebe snažan istorijski mit, ali nijedan mit ne može zauvek zameniti istinu. I Srbija će, pre ili kasnije, morati da nauči istu jednostavnu, a tešku lekciju, država ne postaje snažna kad svi govore isto o njoj, nego kad može da podnese različite istine.
Očigledno, glavni ispit su dugotrajni postizborni dani. Da se vidi da li je pobeda prihvaćena kao odgovornost ili kao plen, da li je poraz politička epizoda ili nacionalna katastrofa, da li će institucije ostati iznad partija i da li se društvo posle izbora vraća sebi ili nastavlja da živi kao zarobljenik sopstvene podele.
Razapeto i polarizovano. I neizbežnim povodom, možda je bolje što je život konačan, a naši lični stavovi, dionički principi i životni kompasi beskonačni. Jer, vanredni izbori nisu poslednja, ni izvanredna reč demokratije. Oni su samo trenutak u kojem društvo nekome daje više političke moći nego drugome.
Sve ostalo tek treba da se dogodi.
28.10.
2026.
Integralni tost, avokado, jaja i povrće: nutricionistkinja otkriva večeru koju sprema za 10 minuta kada nema energije za dugo kuvanje.
