Novi pokret mora da prekine sve veze s kompromitovanim opozicionim strankama. Druga poruka je da mora da ujedini naciju, umesto da ostane zarobljen u tradicionalnim ideološkim podelama i raspravama. Ako želite da… Ceo tekst
Novi pokret mora da prekine sve veze s kompromitovanim opozicionim strankama. Druga poruka je da mora da ujedini naciju, umesto da ostane zarobljen u tradicionalnim ideološkim podelama i raspravama. Ako želite da oslobodite svoju zemlju mafijaške države, nije važno da li podržavate levicu, liberale, konzervativce ili Zelene. Važno je da li želite da razgradite državnu kriminalnu organizaciju – mafijašku državu. U tom kontekstu, ideološke podele su od sekundarnog značaja
Balint Mađar (Bálint Magyar) istaknuti je sociolog sa zapaženom akademskom i političkom karijerom u Mađarskoj. Bio je poslanik u Mađarskom parlamentu od 1990. do 2010. godine, a dva puta je obavljao funkciju ministra prosvete (1996–1998 i 2002–2006). Takođe je bio predsednik Saveza slobodnih demokrata – Mađarske liberalne partije (SZDSZ). Od 2020. godine radi kao istraživač na Institutu za demokratiju Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti, gde trenutno ima zvanje višeg naučnog saradnika (Senior Research Fellow).
...…
Njegova knjiga Postkomunistička mafijaška država: slučaj Mađarske (Post–Communist Mafia State: The Case of Hungary) prvi put je objavljena na mađarskom jeziku 2013. godine, a potom i na engleskom, u izdanju Central European University Pressa, 2016. godine. Godine 2020. napisao je, zajedno s Balintom Madlovičem (Bálint Madlovics), knjigu od 800 stranica pod naslovom Anatomija postkomunističkih režima: konceptualni okvir (The Anatomy of Post–Communist Regimes: A Conceptual Framework). Skraćena verzija ove knjige objavljena je 2022. godine pod naslovom Kratak vodič kroz postkomunističke režime (A Concise Field Guide to Post–Communist Regimes). Na nedavnim izborima u Mađarskoj, pojam “mafijaške države” postao je jedna od centralnih optužbi koje je stranka Tisa upućivala na račun režima Fidesa. Prošle nedelje, dr Balint Mađar i Balint Madlovič održali su u Beogradu predavanje pod naslovom “Kako smo smenili autoritarni režim u Mađarskoj?”, koje je izazvalo nervozne reakcije pojedinih tabloida bliskih vlastima.
“VREME”: Danas već čuvenu svoju knjiguPostkomunistička mafijaška država: slučaj Mađarskeobjavili ste 2013. U njoj ste opisali novi tip političkog poretka. Šta je “mafijaška država” i koje su njene glavne odlike?
BALINT MAĐAR: Ukratko, mafijaška država je privatizovani oblik parazitske države, u kojoj jedno političko preduzeće preuzima kontrolu nad državom, privredom, oligarsima i društvom u celini. Ono ima dva uporedna cilja: monopolizovanje političke moći s jedne strane, i sticanje ličnog i porodičnog bogatstva s druge.
Da bi neki režim mogao da se smatra za mafijašku državu, on mora da ispuni određene kriterijume u četiri dimenzije. Prva se odnosi na strukturu vladajuće elite: ko zaista vrši vlast u tom režimu? Političke analize u kojima se tvrdi da su parlament, vlada ili Fides odlučili ovo ili ono dovode u zabludu jer te formalne institucije zapravo ne donose nikakve odluke. One ih samo formalno potvrđuju i služe kao prenosnici odluka donetih na drugom mestu.
Stvarni donosilac odluka jeste ona vrsta vladajuće elite koju nazivam “usvojenom političkom porodicom”: klanovska struktura u kojoj se čak i veze koje nisu zasnovane na krvnom srodstvu proglašavaju srodničkim vezama. U mafijaškoj državi ista osoba mora istovremeno da ima ulogu kuma u neformalnoj mreži i ulogu šefa formalne izvršne vlasti – u ovom slučaju premijera – u okviru formalne organizacije. Upravo je spoj te dve uloge u jednoj osobi učinio Viktora Orbana glavnim patronom u Mađarskoj. On je kontrolisao i formalne institucije vlasti, razgrađujući sistem uzajamne kontrole i ravnoteže vlasti zahvaljujući dvotrećinskoj parlamentarnoj većini i, klanovsku, usvojenu političku porodicu, povezanu kvazisrodničkim vezama, na čijem je čelu stajao kao kum. Zato bi se, ako se usredsredimo na vladajuću elitu, takva država mogla nazvati klanovskom državom.
Ako se usredsredimo na način na koji se vlast vrši, možemo govoriti o neopatrimonijalnoj državi, koju odlikuje prisvajanje javnih ovlašćenja u privatne svrhe. Ovaj pojam se široko koristi u naučnoj literaturi, ali se odnosi isključivo na način vršenja vlasti, zanemarujući ostale dimenzije režima.
Ako se usredsredimo na dimenziju imovinskih odnosa, možemo govoriti o predatorskoj državi. Predatorska država ide i korak dalje. Vladajuća elita ovde ne preusmerava samo prihode u svoju korist već, koristeći prinudu državnog aparata kao sredstvo, preuzima i imovinu i preduzeća, bez primene fizičkog nasilja.
Četvrta dimenzija odnosi se na razlikovanje različitih nivoa korupcije. Nije dovoljno jednostavno govoriti o korumpiranoj državi. Korupcija može biti rasprostranjena i, u tom smislu, endemska, a da pritom ne bude nužno i sistemska – odnosno, hijerarhijski organizovana i prisutna na najvišim nivoima vlasti.
Sledeći nivo je ono što se uobičajeno naziva “zarobljena država”. U naučnoj literaturi ovaj pojam se uglavnom odnosi na oblik zarobljavanja države u kojem kriminalne grupe ili oligarsi, kroz proces koji se odvija odozdo naviše, preuzimaju kontrolu nad pojedinim segmentima državnog aparata. Treći nivo, međutim, predstavlja “kriminalna država”, u kojoj država u celini funkcioniše kao jedinstvena kriminalna organizacija, podređena političkom preduzeću. Upravo je to nivo koji prepoznajemo u mafijaškoj državi.
Prema tome, o mafijaškoj državi možemo govoriti kada neki režim ispunjava ove kriterijume u sve četiri dimenzije: istovremeno je klanovska, neopatrimonijalna, predatorska i kriminalna država. Mađarska je takva mafijaška država. Nijedna druga članica Evropske unije nije ispoljila ovakav tip režima, ali se u ovu kategoriju mogu svrstati i Rusija posle 2003. godine, kao i neke bivše sovjetske republike u Centralnoj Aziji.
U junu je Ferenc Biro (Bíró), predsednik Uprave za integritet, procenio da je sistemska korupcija tokom vladavine Viktora Orbana (2010–2026) mogla da košta Mađarsku čak 150 milijardi evra. Istovremeno, Ištvan Kapitanj (István Kapitány), ministar privrede i energetike, naveo je na svom nalogu na Fejsbuku da bi BDP Mađarske mogao da bude veći za 8–10 odsto da nije bilo korupcije. Kako je korupcija takvih razmera bila moguća?
To je bilo moguće zato što se više ne radi o klasičnoj korupciji. Kod klasične korupcije, transakcija se odvija između dva aktera – obično političkog i ekonomskog – koji stupaju u nezakonit odnos, ali pritom zadržavaju svoje uloge. Političar ne postaje preduzetnik, niti preduzetnik postaje političar.
U mafijaškoj državi, nasuprot tome, suočavamo se s logikom funkcionisanja tradicionalne mafije, a ne s pojedinačnim koruptivnim transakcijama. Tradicionalna mafija zauzima međupoložaj između državne vlasti i društva: u odnosima s onima iznad sebe koristi ucene i podmićivanje, dok protiv onih ispod sebe može da primenjuje nasilje. Ona, međutim, ostaje neformalna organizacija. Mafijaška država je, u suštini, tradicionalna mafija uzdignuta na nivo celokupne državne vlasti.
Političar tako postaje “poligarh” – osoba koja zauzima formalni politički položaj, a istovremeno ima neformalnu ekonomsku ulogu. Preduzetnik, s druge strane, postaje oligarh, koji zauzima formalni ekonomski položaj, a istovremeno ima neformalnu političku ulogu. Međutim, suprotno uobičajenom objašnjenju, nije oligarh onaj koji zarobljava državu. Umesto toga, vrhovna politička vlast prisvaja pravo da “postavlja” oligarhe, istovremeno gomilajući imovinu za sebe.
Pojedini naučnici razmatrali su koncept autokratskog preokreta – tačke nakon koje autokratizacija više ne može da se obrne unazad. Pojedini zapadni naučnici koristili su čak i matematičke modele kako bi dokazali da demokratija ne može da se obnovi u Poljskoj, Mađarskoj i Srbiji. Međutim, demokratija je u međuvremenu obnovljena i u Mađarskoj i u Poljskoj. Šta nam to govori o ograničenjima takvih modela i izgledima za preokretanje autokratizacije?
Tačka bez povratka podrazumeva da režim maksimalno razvije svoje kapacitete za primenu fizičkog nasilja. Srećom, članstvo u Evropskoj uniji u slučaju Poljske i Mađarske, kao i težnja Srbije da joj pristupi, postavljaju ograničenja primeni fizičkog nasilja. Tamo gde takva ograničenja ne postoje, kao u Rusiji ili u ranije pomenutim bivšim sovjetskim republikama Centralne Azije, smena režima mirnim putem praktično je nemoguća.
Postojali su, međutim, i pokazatelji da se Orban pripremao za mogućnost da mora da manipuliše izbornim rezultatima – što je u Mađarskoj izuzetno teško, jer nezavisne organizacije imaju posmatrače na biračkim mestima širom zemlje. Jedan od takvih pokazatelja bio je ustavni amandman kojim je omogućeno angažovanje vojske unutar zemlje radi “uspostavljanja reda”. Očigledno je bilo da je time pripreman teren za situaciju u kojoj bi Orban, nakon tesnog poraza, mogao da pokuša da poništi izborne rezultate. Međutim, tokom poslednjih meseci predizborne kampanje postalo je jasno da pripadnici vojske, policije i obaveštajnih službi neće stati uz Orbanovu vladu u slučaju takvog državnog udara. Bivši oficiri javno su izjavili da je 80–90 odsto pripadnika njihovih službi želelo promene. To, zajedno s razmerama izborne pobede stranke Tisa, možda je doprinelo Orbanovoj odluci da čak i ne pokuša da falsifikuje izborne rezultate.
Nedavni izbori u Mađarskoj pokazali su da je jedini način da se pobedi Fides okupljanje oko jednog političkog pokreta. Opozicija se ujedinila oko jednog pokreta i jedne stranke – Tise. Kako su Mađari različitih političkih opredeljenja i ideoloških uverenja uspeli da se okupe oko jedne političke snage?
Orbanovom režimu opozicija se suprotstavljala na izborima 2014, 2018. i 2022. godine, nastupajući u različitim konfiguracijama — ponekad samostalno, a ponekad u koalicijama. Ipak, pre svega zahvaljujući neproporiconalnom izbornom sistemu, Fides je sva tri puta osvojio dvotrećinsku većinu u parlamentu. Tokom tog perioda opozicione stranke postepeno su gubile kredibilnost. To nije bilo naročito iznenađujuće, budući da su i same postale deo korumpiranog političkog i ekonomskog ekosistema koji je izgradio Fides. Mogli bismo da razlikujemo četiri vrste opozicionih stranaka: marginalizovane stranke; pripitomljene stranke, uvučene u koruptivne dogovore i time izložene ucenama; finansijski oslabljene stranke; i, konačno, lažne opozicione stranke, poput krajnje desničarske stranke Mi Hazánk (“Naša domovina”), čijem je nastanku Fides u suštini doprineo i koju je podržavao. Ove stranke prikupljale su protestne glasove protiv Fidesa, ali su njihovi kadrovi i organizacije postali ukorenjeni u postojećem sistemu i nesposobni za obnovu. Bilo je malo nade da mogu da ponude uverljivu perspektivu političkih promena.
Gubitak kredibilnosti opozicionih stranaka, loši ekonomski rezultati i moralni slom – zajedno su stvorili prostor za nastanak novog pokreta koji bi osporio režim. Peter Mađar pojavio se u tom vakuumu i izuzetno brzo izgradio svoj pokret, zasnovan na takozvanim “ostrvima Tise”. Nekoliko meseci kasnije, na izborima za Evropski parlament u junu 2024. godine, njegova stranka osvojila je 30 odsto glasova, praktično lišivši etablirane opozicione stranke njihove izborne podrške. Kao što je ova promena pokazala, birači tih stranaka zapravo su bili taoci sopstvenih političkih izbora. Bili su to ljudi odlučni da ne glasaju za Fides, koji su, u nedostatku bolje alternative, glasali za stranke koje su se predstavljale kao opozicione, ali su u stvarnosti bile delimično nesposobne i korumpirane.
Razumljivo je, stoga, što je jedan od ključnih elemenata izborne strategije Petera Mađara bilo odbacivanje svih veza sa strankama i političarima “stare opozicije”, umesto ostavljanja mogućnosti za buduću saradnju s bilo kim od njih. Želeo je da napravi jasan raskid s prošlošću i ponudi novi početak građanima nezadovoljnim Orbanovim režimom. Time je takođe obezbedio da ranije simpatije ili antipatije birača prema pojedinim strankama ne ometaju širenje njegovog političkog tabora – tabora koji se zalaže za promenu režima. Kao rezultat toga, podrška strankama “stare opozicije” brzo je pala na svega jedan do dva odsto u istraživanjima javnog mnjenja.
Koje su glavne pouke koje Mađarska pruža za procese deautokratizacije i ponovne demokratizacije?
Prva pouka, kao što sam upravo pomenuo, jeste da novi pokret mora da prekine sve veze s kompromitovanim opozicionim strankama. Druga je da mora da ujedini naciju, umesto da ostane zarobljen u tradicionalnim ideološkim podelama i raspravama. Ako želite da oslobodite svoju zemlju mafijaške države, nije važno da li podržavate levicu, liberale, konzervativce ili Zelene. Važno je da li želite da razgradite državnu kriminalnu organizaciju – mafijašku državu. U tom kontekstu, ideološke podele su od sekundarnog značaja.
Treća pouka je da, kada se pobunite protiv čitavog režima, morate ponovo da osvojite svoju domovinu. Morate ponovo da osvojite naciju.
Kada je reč o naciji, Orban je još 2002. godine izjavio: “Nacija ne može biti u opoziciji.” To je podrazumevalo da svako ko ne pripada njegovoj usvojenoj političkoj porodici ne pripada ni naciji. Konačno, Fides je promovisao patrijarhalni model porodice i istovremeno taj isti model predstavljao kao osnovu za način na koji bi državom trebalo upravljati.
Nasuprot tome, levičarske, liberalne i zelene opozicione stranke predstavljale su samo fragmentisane sekundarne identitete. Međutim, zbir fragmentisanih identiteta ne stvara identitet koji može da se nadmeće s integrativnim primarnim identitetima, koji predstavljaju osnovne – i, moglo bi se reći, prirodne – okvire pripadnosti za znatan deo građana.
Zato je Peter Mađar sasvim namerno donosio nacionalnu zastavu na svaki skup i usvojio nacionalnu retoriku desnog centra. Posebno bih naglasio reč “nacionalna”, a ne “nacionalistička”: pozivao se na naciju u inkluzivnom, ujedinjujućem smislu, a ne u isključivom. Tako se predstavljao javnosti, a to je činilo važan deo njegove izborne kampanje.
Razumeo je da će se o sudbini stanovnika Budimpešte odlučivati u selima; da će o sudbini srednje klase odlučivati siromašni i i da će o sudbini visokoobrazovanih građana odlučivati oni koji su završili samo osam razreda osnovne škole. Zato su jezik i način uokviravanja poruka njegove kampanje bili prvenstveno prilagođeni tim biračima.
Kako gledate na studentski i demokratski pokret u Srbiji i koje sličnosti uočavate između situacije u Srbiji i nedavnog političkog iskustva Mađarske?
Šta je zajedničko situacijama u Srbiji i Mađarskoj? Kao prvo, dugotrajna autokratska vladavina i dugotrajan osećaj da iz nje nije moguće izaći. Kao drugo, u obe zemlje nezadovoljstvo režimom i frustracija zbog loših ekonomskih prilika izbili su na površinu povodom događaja od dubokog moralnog značaja: skandala s pomilovanjem u Mađarskoj i nesreće na železničkoj stanici u Srbiji, izazvane korupcijom.
Treća sličnost jeste to što su opozicione stranke izgubile kredibilnost i pokazale se nesposobnim da efikasno izazovu režim. Zbog toga je nova politička snaga u obe zemlje odbila saradnju sa strankama i političarima “stare opozicije”.
Četvrta, izuzetno važna karakteristika oba pokreta jeste to što su, za razliku od ranijih opozicionih pokreta, zahtevali ne samo promenu vlasti već i promenu režima. To je bio njihov cilj. Oni su režimima dali i nazive koji su pogađali njihovu suštinu. Na način na koji to nijedna prethodna opoziciona stranka nije činila, Peter Mađar je dosledno opisivao Orbanov režim kao “mafijašku državu”, “mafijašku vladu” i “Orbanovu mafiju”, nazivajući samog Orbana “kumom”. I u Srbiji je slogan “Srbija ili mafija”. Oba pokreta su prepoznala da se režim ne može smeniti tako što se govori njegovim jezikom.
Međutim, dvojica izazivača režima – Peter Mađar, s jedne strane, i studenti, s druge – razvili su veoma različite oblike organizovanja. Mađar se pojavio kao jedinstveni lider koji je privukao masovnu podršku, praktično potisnuvši postojeće strukture opozicionih stranaka. U Srbiji, nasuprot tome, studentski pokret bez istaknutog pojedinačnog lidera ambiciozno sastavlja listu kandidata za parlament kroz široke, demokratske strukture, iako se veliki deo njegovog organizovanja odvija u tajnosti. Studenti su namerno odlučili da se sami ne kandiduju. Ipak, polažu pravo na to da izaberu stručnjake koji će ih predstavljati nakon, kako se nadaju, smene Vučićevog režima, i to pravo sprovode u praksi.
Mogu samo da poželim ovom novom, mladom pokretu svaki uspeh. Slobodarski nastrojeni građani Mađarske s velikim iščekivanjem prate predstojeće izbore u Srbiji.
Neko i posle izbora mora da Vas izveštava nezavisno. Zato je u oktobru godišnja pretplata na digitalno izdanje „Vremena“ čak 2.500 dinara jeftinija. Izaberite odmah!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Studenti su pobedili u 22 grada, a SNS u svega dva. Bivša vladajuća partija zadržala je pak ogromnu većinu na Kosovu i u zatvorima. Štaviše, u zatvorima (gde su osvojili 66 odsto) broj glasova im je porastao u odnosu na 2023. godinu. Pojedini cene da do sledećih izbora taj procenat može skočiti i do 90 odsto. Zatim, u Novom Pazaru, SL je osvojio 38,7 odsto glasova, čime je ostvario bolji rezultat od stranke Rasima Ljajića za 18 odsto, a od Aleksandra Vučića za 20 odsto, što je značajan pokazatelj toga da je, između mnogih drugih, prevazišla i etničke i lokalne podele, koje su mnogi političari namerno gajili
Istraživanja pokazuju da je prava noćna mora promeniti sistem vlasti koji se zasniva na kontroli celog društva, od pravosuđa, preko regulatornih tela i državnih preduzeća, sve do mreža subjekata koji upravljaju javnom imovinom, a nalaze se izvan neposredne kontrole vlade. Ne zaboravimo da je vučićizam prodro do kontrole javnih toaleta
Intervju: Spasoje Vulević, bivši komandant Specijalne antiterorističke jedinice
“Instrukcije komandanata bile su da se spreme za odbranu institucija po svaku cenu”, kaže za “Vreme” Spasoje Vulević, koji navodi da je u izbornoj noći bilo angažovano oko 4000 policajaca. Govori o tome kako je izbegnut sukob sa građanima, šta je preko policijske radio-veze čuo 15. marta i zašto je odbio da SAJ izvede na blokade. Upozorava da se ne sme ponoviti greška posle 5. oktobra i da bez ozbiljne lustracije nema reforme policije
Dok izborni pobednici ne preuzmu dizgine, odlazeći režim drži razne poluge moći i ima vremena da još krade i zametne tragove. Naprednjaci u deluziji čak tvrde da će biti obična opozicija. Ali, ništa od toga neće im proći glatko
Po Vučićevom dolasku na vlast otprilike pola Demokratske stranke prešlo je na mračnu stranu i mora im se priznati da su se, kao pravi konvertiti spremni da iskažu tvrdu lojalnost, naročito istakli. Evo Gorana Vesića, na primer. Ili onog ambasadora u Americi Dragana Šutanovca. O Nebojši doktoru Krstiću da i ne govorimo. Sada se, kao što vidimo, prvi preporučio – ni manje ni više – Milorad Dodik lično
Moja čast zove se odanost, stajalo je na metalnim kopčama na opasačima esesovaca, čime su naglašavali vernost Adolfu Hitleru. Batinaški odredi esenesovaca umesto partijskih oznaka nosili su fantomke na glavi. Njihova odanost bila je izražena u evrima.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“I Mađarov pokret i studenti odoleli su stalnim pokušajima vlasti da unese razdor u njihove redove. To je veoma važno u kampanji u kojoj ste neprestano izloženi pritiscima i provokacijama. Izdvojio bih i ton njihovih poruka i kampanje. One su pozitivne i energične, ulivaju ljudima nadu i vraćaju veru da je promena moguća. Mislim da upravo jasnoća takvog govora, uz poruku nade, objašnjava zašto njihova kampanja dopire do toliko ljudi”



