Sve vesti
Foto iz članka: NINCharles Pappas, Expo expert, for NIN: A place for encounters, business and discovering new cultures
Pregled vesti
Zajednički tekst
Rečenice koje prenose svi mediji.
Specijalizovana izložba Ekspo 2027 Beograd biće održana od 15. maja do 15. avgusta 2027. godine, pod temom „Igra(j) za čovečanstvo - sport i muzika za sve“.
Ceo uporedni tekst335 samo u jednom
Tekst iz 4 članka. 1 rečenicu prenose svi, u jednoj se razlikuju.
Još 186 rečenica koje prenosi samo po jedan medij
Charles Pappas, Expo expert, for NIN: A place for encounters, business and discovering new cultures
|People often see international exhibitions as expensive spectacles that last a few months, after which everyone is left wondering both about the cost and about what to do with the structures that remain.
However, their history shows that the legacy can be far more enduring.
The Eiffel Tower was originally conceived as a temporary structure, and it is still standing 137 years later.
Some exhibitions have shaped entire parts of cities, and they have showcased inventions and ideas that changed everyday life.
Expo expert Charles Pappas, who fell in love with international exhibitions as a boy, believes the key to success is ensuring that visitors do more than simply look and read.
They should be able to experience, try out and discover something.
For Belgrade, the host of Expo, his message is to bring its own culture, energy and playfulness into the organisation, rather than creating a copy of some generic theme park.
When it comes to international exhibitions, people often first think of large pavilions and spectacular buildings.
What can a host city really gain from such an event?
The benefits can vary greatly, but the most important thing is to think about them before the exhibition ends.
The Eiffel Tower is the best-known example.
It was built for the Paris exhibition of 1889 and was originally meant to be temporary, standing for around 20 years.
While it was being built, many people considered it dreadful.
Around 300 prominent intellectuals signed a protest letter, arguing that the tower was ugly.
Today, it is one of the most recognisable symbols of France.
Paris is, to a great extent, a city shaped by exhibitions.
Its broad boulevards, distinctive pale-stone buildings, parks and landmark structures are linked to the major urban changes that accompanied exhibitions from the mid-19th century onwards.
The Grand Palais, the Petit Palais and Pont Alexandre III are also part of that legacy.
Even the famous chair seen in Parisian cafés was created for one of the exhibitions.
It was the idea of a German inventor and later became a widely used piece of furniture.
This shows that an exhibition does not have to be merely an event confined to a specific site.
It can change the way a city looks and functions, and even what people regard as part of its identity.
Can you give an example of a city that gained something from an exhibition that it still uses today?
Seattle, for example, has the Space Needle, a structure that has become a symbol of the city and a major tourist attraction.
The case of Spokane is also interesting.
In 1974, the city hosted an exhibition devoted to ecology.
Afterwards, the riverside area was redeveloped into a large park, which became the centre of city life.
According to figures presented at the time, in the first five years after the exhibition the city generated around 700 million dollars in revenue from tourism and business activities linked to the event.
Spokane then had roughly 170,000 residents.
Belgrade is much larger, so the possibilities are clearly different.
But more important than comparing size is the question of what remains after the visitors leave.
You cannot simply build a site and leave it to chance.
You need to know what it will be used for, who will use it and how it will connect with the rest of the city.
In the past, that was not always considered carefully enough.
After the World’s Columbian Exposition in Chicago in 1893, there was even discussion of destroying the entire exhibition site with dynamite, because it was thought that this would make for a spectacular ending.
Today, the approach is different.
In Dubai, for example, a rule was introduced that a large share of the exhibition structures should be reused.
It is a sensible principle: a plan for life after the exhibition must be part of the project from the very beginning.
In your view, what could be the most important legacy of Belgrade Expo?
Na događaju je istaknuta važnost unapređenja turističke razmene i poslovnih veza između Srbije i Grčke, posebno kroz predstojeći Ekspo
Čarls Papas, stručnjak za Ekspo, za NIN: Mesto susreta, poslova i otkrivanja novih kultura
Biznis karavan Ekspa 2027 nastavio je obilazak Srbije, a danas su u Valjevu i Užicu, u saradnji sa Privrednom komorom Srbije (PKS), organizovani susreti sa lokalnim privrednicima.
Belgrade could gain new spaces for sport, events and different kinds of gatherings, and these are facilities that can generate revenue even after the exhibition ends.
Transport infrastructure, including the railway station and the metro that will connect this part of the city, could make access easier and contribute to the area’s development.
Still, legacy is not simply a list of structures.
If everything is done properly, an exhibition can affect the economy, tourism and urban development, but it can also change the way people perceive the city.
Belgrade no longer has to be only a city people pass through or one known mainly to people in the region.
It can become a destination people travel to specifically.
The crucial thing is to have a plan for how the site will be used after the event and to think about how it will fit into everyday life.
That is the difference between an exhibition that leaves behind only photographs and one that leaves something future generations can use.
People often speak about an exhibition’s “legacy”, but that term can mean many things.
What can legacy include?
Sometimes it is a building.
London’s Crystal Palace, built for the 1851 exhibition, stood for 86 years before it burned down.
There is also the Eiffel Tower, as well as the Atomium in Brussels.
But legacy can also be an invention.
World exhibitions introduced or promoted numerous objects and technologies that later became part of everyday life: escalators, lifts, touchscreens, the telephone, recorded music, electrical sockets and devices for paying for fuel at petrol stations.
Premature baby incubators are also among the examples.
Legacy can also be the money invested in something useful.
The 1851 exhibition in London ended with a profit of 186,000 pounds, which would amount to tens of millions of dollars today.
That money was used to buy land in the part of London known as South Kensington, where museums and cultural institutions were later built, including the Victoria and Albert Museum, the Royal Albert Hall and the Natural History Museum.
Scholarships were also funded from that endowment, and they continued to be awarded many decades later.
Among the scholarship recipients were 13 people who later won the Nobel Prize, including Ernest Rutherford, known for discovering the atomic nucleus.
So a single exhibition can contribute to our understanding of the universe.
That is quite an impressive legacy.
You mention play as an important part of the exhibition experience.
Why is it so significant?
Because people do not come only to receive information.
They also come to discover something.
At the 1889 exhibition, the same one for which the Eiffel Tower was built, the botanist Joseph Latour-Marliac presented water lilies he had bred by crossing French white water lilies with North American species.
The flowers had much more vivid colours.
Among the visitors who saw them was Claude Monet.
He was so captivated that he painted water lilies for the rest of his life.
Monet did not come to the exhibition in search of a subject for his entire body of work.
He was simply walking around and came across something that absorbed him.
That is precisely the kind of thing exhibitions can make possible.
Everything should not be rigidly organised, as in a theme park where the visitor moves from one attraction to another on a pre-set schedule.
There needs to be space where people can wander, pause, spend 10 minutes in one place and an hour in another.
Along the way, they may come across an idea, a person or an object that changes their life.
That cannot always be planned, but it is possible to create an environment in which such encounters can happen.
The world we live in often seems rather bleak.
Can the play and entertainment that Expo 2027 promotes as its main theme also have a more serious role?
I think we need play more than ever.
Reality is serious enough and often difficult.
So why should we make a space that brings people together equally gloomy?
An exhibition can be a respite, a pause between bad news stories, a place where people relax, meet one another and learn something without feeling as though they are attending a lecture.
Play does not mean abandoning serious subjects.
On the contrary, through play, complex things can be explained in an accessible way.
People are active, they make decisions, solve problems and cooperate.
That is entirely different from passively reading information on a wall or watching a presentation.
That is exactly why I find it interesting that the theme of Belgrade Expo is connected with play.
It can give energy to the entire event and make it distinctive.
Your connection with international exhibitions began when you were only nine years old.
What do you remember from that first visit?
I was born in the American Midwest, and I fell in love with world exhibitions when my father took me to the exhibition in New York in 1965.
I was nine years old, and for a child that age it was like entering a vast playground.
I remember many things, but what stayed with me most was the IBM pavilion.
It was circular in shape, inspired by an electric typewriter that was considered highly advanced at the time.
It had a round element with letters on it, and a large pavilion was built to resemble it.
Visitors queued beneath tall, tree-like structures, then entered in groups and were lifted high into the air.
In a space filled with screens and projectors, synchronised to display content together, they were shown how computers work.
The ideas were presented through everyday examples.
Computers were explained through housewives’ recipes or football coaches’ tactics, in a way that even a child could understand.
After the presentation, you could enter your date of birth and receive the headlines from The New York Times published on that day.
At the time, that seemed incredible to us.
There was also a puppet show in which Sherlock Holmes and Dr Watson solved a case using binary logic.
When I came out of the pavilion, one clear connection remained in my mind: IBM means computers, and computers mean IBM.
That was the company’s aim, but the way it achieved it was marvellous.
At the time, automation was causing concern, so through the pavilion IBM was both explaining technology and improving its own image.
For me, however, the most important thing was the sense of wonder.
Even now, I can remember that feeling as if it happened yesterday.
Can exhibitions still leave that kind of impression on children today, in a world where almost all information is instantly available to them on a screen?
The internet and screens have changed the world, but nothing can fully replace a face-to-face encounter.
When you are online, you are usually looking for something you already know interests you.
You may also come across something unexpected, but you are still seeing it on a small screen.
At an exhibition, you are in a real space, among other people, and you do not know what awaits you around the next corner.
Imagine a child entering a pavilion and unexpectedly meeting their favourite basketball player there.
A moment like that cannot be compared with watching a recording.
Or imagine looking at a figure of a scientist, pressing a button and hearing information about their work, only to discover that the scientist is actually there and can come up and speak to you.
At the United Arab Emirates pavilion in Osaka, they organised an experience based on a similar surprise: visitors could meet the people whose work they had previously discovered through the exhibition display.
That is the power of an exhibition when it is well designed.
It does not simply show you something interesting; it gives you the chance to experience it personally and unexpectedly.
A child who visits Belgrade Expo today may still remember one moment from that place 50 years from now.
What advice would you give to countries and companies preparing their pavilions?
How can they design a presentation that people remember?
First, they need to answer a simple question: what do I want people to learn about me?
Not just what do I want to sell, but what image do I want visitors to take away of my country or company?
Only once you know that can you design an experience that conveys the message.
Take the Netherlands as an example.
Much of the country lies below sea level, and water management is one of the fields in which it has extensive knowledge and experience.
Rather than simply showing visitors texts and charts, you can divide them into groups and give them the task of using play to find the most efficient way of protecting the country from floods.
They will learn something about the Netherlands, cooperate, compete and enjoy themselves.
In the end, they will associate that country with problem-solving and ingenuity.
A company that makes, say, a mobility aid can also create a course where visitors try out different possibilities and see how practical the product is.
It can be a digital game or a real obstacle course to overcome.
What matters is that people are not just an audience, but participants.
Of course, that approach also carries a risk: if something does not work, visitors will see it.
But if it works well, the experience is more persuasive than any advertisement.
When you try something yourself, you are much more likely to remember what you discovered.
And what would you say specifically to Belgrade, as the host city whose identity should be present throughout the exhibition?
My advice to cities and countries hosting an exhibition is always to bring their local culture into it.
They often think they need to create a theme park, but that is not the right path.
Theme parks can be very similar to one another.
Disneyland in Shanghai and the one in California have a great deal in common.
Belgrade, however, should not resemble another city.
It should show what makes it Belgrade.
That includes its coffee-drinking culture, nightlife, spontaneity, and its inclination towards socialising and play.
Why should play remain only within the exhibition grounds?
People play in the streets too, in schools, passageways and squares.
If possible, the spirit of the exhibition should spread to the city as well, so that visitors do not experience Expo only when they enter a specific site.
Belgrade itself can become part of the event.
Predstavnici kompanije „EHRO 2027” d.o.o.
Beograd upoznali su prisutne sa mogućnostima za uključivanje domaćih kompanija u pripremu i realizaciju specijalizovane izložbe Ekspo 2027 Beograd, kao i prilike za uspostavljanje poslovnih partnerstava sa kompanijama iz celog sveta.
Poseban akcenat stavljen je na biznis platformu Ekspa 2027, putem koje domaće kompanije mogu da se besplatno registruju, predstave svoje proizvode i usluge i direktno se povežu sa međunarodnim učesnicima izložbe.
Mogućnosti za saradnju obuhvataju brojne delatnosti, od informacionih tehnologija, transporta i logistike do opremanja paviljona, dizajna i ugostiteljstva.
Predstavnik kompanije „EHRO 2027” d.o.o.
Beograd Luka Živković istakao je da privrednici ne moraju da čekaju početak izložbe kako bi iskoristili poslovne prilike koje ona donosi.
„Mogućnosti za uključivanje domaćih kompanija otvorene su već sada, tokom priprema za Ekspo 2027.
Pozivamo sve firme da se besplatno registruju na biznis platformi i ponude svoje proizvode i usluge međunarodnim učesnicima.
Istovremeno, kroz naš biznis program, forume, kongrese i poslovne susrete, kompanije će imati priliku da pronađu nove partnere, distributere i kupce iz celog sveta“, poručio je Živković.
Direktorka Regionalne privredne komore Kolubarskog i Mačvanskog upravnog okruga Vesna Kudić naglasila je značaj predstavljanja ovih mogućnosti privrednicima širom Srbije.
„Ekspo 2027 je velika prilika za domaće privrednike da uspostave nova partnerstva i sklope poslovne ugovore.
Zato je Privredna komora Srbije organizovala seriju susreta širom zemlje, kako bismo kompanijama približili konkretne mogućnosti koje im učešće u ovom međunarodnom događaju pruža“, istakla je Kudić.
Direktorka Regionalne privredne komore Zlatiborskog upravnog okruga Ana Lapčević istakla je da privrednici ovog kraja pokazuju posebno interesovanje za direktno uključivanje u pripremu izložbe.
„Naše privrednike posebno interesuje biznis platforma, preko koje će moći direktno da se uključe u poslove povezane sa pripremom objekata i infrastrukture neophodne za održavanje Ekspa 2027.
Ovo je prilika da predstave svoje kapacitete i ostvare nove poslovne angažmane“, rekla je Lapčević.
Da domaće kompanije u Ekspu 2027 prepoznaju priliku za širenje poslovanja, potvrđuje i Ivan Stojiljković, suvlasnik i direktor porodične kompanije „Urban technics“ iz Valjeva, koja se bavi proizvodnjom plastičnih delova za industriju kućnih aparata.
„Ekspo 2027 vidimo kao priliku da se povežemo sa velikim multinacionalnim kompanijama sa kojima do sada nismo sarađivali, ali i da uđemo u nove industrije.
Ovo je prilika da na jednom mestu upoznamo potencijalne partnere iz celog sveta“, rekao je Stojiljković.
|Ljudi često percipiraju međunarodne izložbe kao skupi spektakl koji traje nekoliko meseci, a posle se svi hvataju za glavu što od troška što od objekata sa kojima ne znaju šta će.
Ekspo 2027 u Beogradu biće globalna platforma za povezivanje kompanija i stvaranje dugoročne saradnje, uz najavu više od 50.000 poslovnih događaja
Projekat „Upoznaj Srbiju“, čiji je cilj promocija Srbije i specijalizovane izložbe Ekspo 2027 Beograd kao turističke i poslovne destinacije, predstavljen je danas u Atini.
Na događaju su istaknute mogućnosti za unapređenje turističke razmene, povezivanje privrednika i učešće grčkih kompanija u poslovnom programu Ekspa 2027.
Na panelu posvećenom poslovnom povezivanju, ocenjeno je da iako postoje jake veze između Srbije i Grčke, kada je reč o turizmu, predstojeća specijalizovana izložba pruža priliku za njihovo dodatno unapređenje.
Prisutni su naveli da intenzivna turistička saradnja Srbije i Grčke predstavlja dobru osnovu za značajno povećanje broja dolazaka i noćenja gostiju iz Grčke, posebno uzimajući u obzir da se Ekspo, kao značajna međunarodna manifestacija, posle više od jedne decenije ponovo organizuje na evropskom kontinentu.
Poseban naglasak tokom panela stavljen je na poslovni program Ekspa 2027, koji će naredne godine biti globalna platforma za povezivanje domaćih i međunarodnih kompanija i stvaranje uslova za dugoročnu saradnju.
Najavljeno je pokretanje biznis modula Ekspo 2027 aplikacije, koja će omogućiti stvaranje kontakata i međusobno povezivanje privrednika iz svih delova sveta i pre početka same izložbe, tokom koje se očekuje više od 50.000 poslovnih događaja i sastanaka.
Komesar Grčke za Ekspo 2027 Beograd Dimitrios Skaikos istakao je da Grčka pridaje veliki značaj učešću na izložbi u Beogradu, posebno u vremenu globalnih neizvesnosti, kada su međunarodno povezivanje i ekonomska saradnja važniji nego ikada.
„Veliko nam je zadovoljstvo što danas u Atini dočekujemo naše prijatelje iz Srbije i zajedno promovišemo Ekspo 2027 Beograd.
Za Grčku je ova izložba izuzetno važna i imamo velika očekivanja od našeg učešća.
Živimo u vremenu brojnih izazova i neizvesnosti, zbog čega su inicijative koje podstiču prijateljstvo, povezivanje i ekonomsku i poslovnu saradnju posebno značajne“, poručio je Skaikos.
Govoreći o predstavljanju Grčke na izložbi, on je naveo da će poseban akcenat biti na turizmu, infrastrukturi, filmskoj i drugim kreativnim industrijama, kao i na tehnologiji i inovacijama.
„Grčka je poslednjih godina postala atraktivna investiciona destinacija i želimo da predstavimo potencijale različitih sektora naše privrede.
Imamo dinamičan ekosistem malih i srednjih preduzeća, posebno u tehnološkom sektoru, a naša namera je da te potencijale povežemo sa glavnom temom izložbe, kulturom i sportom“, istakao je Skaikos.
Pored Grčke, projekat „Upoznaj Srbiju“ do sada je predstavljen u Slovačkoj, Severnoj Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji, kao i u Austriju, kako bi se međunarodnoj poslovnoj zajednici predstavile mogućnosti, koje Ekspo 2027, kao najveći međunarodni događaj naredne godine, otvara za turizam, investicije i poslovnu saradnju.
Specijalizovana izložba Ekspo 2027 Beograd biće održana od 15. maja do 15. avgusta 2027. godine, pod temom „Igra(j) za čovečanstvo - sport i muzika za sve“.
Još 149 rečenica koje prenosi samo po jedan medij
Izložba će, pored predstavljanja zemalja učesnica, biti i važna platforma za međunarodnu poslovnu saradnju i otvaranje novih mogućnosti za domaću privredu.
Međutim, njihova istorija pokazuje da nasleđe može da bude mnogo trajnije: Ajfelov toranj prvobitno je bio zamišljen kao privremena konstrukcija i evo ga traje 137 godina.
Pojedine izložbe oblikovale su čitave delove gradova, a na njima su predstavljeni izumi i ideje koji su promenili svakodnevni život.
Stručnjak za Ekspo Čarls Papas, koji je međunarodne izložbe zavoleo još kao dečak, smatra da je ključ uspeha u tome da se posetioci ne zadrže samo na gledanju i čitanju, već da nešto iskuse, isprobaju i otkriju.
Za Beograd, domaćina Ekspa, njegova poruka je da u organizaciju unese sopstvenu kulturu, živost i sklonost igri, umesto da napravi kopiju nekog univerzalnog zabavnog parka.
Kada je reč o međunarodnim izložbama, često se prvo pomisli na velike paviljone i spektakularne građevine.
Šta grad domaćin zaista može da dobije od jednog takvog događaja?
Dobit može da bude veoma različita, ali je najvažnije da se o njoj razmišlja pre nego što se izložba završi.
Ajfelov toranj je najpoznatiji primer.
Izgrađen je za izložbu u Parizu 1889. godine i prvobitno je trebalo da bude privremen, da stoji oko dvadeset godina.
Dok su ga gradili, mnogi su ga smatrali užasnim.
Oko trista uglednih intelektualaca potpisalo je protestno pismo, tvrdeći da je toranj ružan.
Danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola Francuske.
Pariz je, u velikoj meri, grad oblikovan izložbama.
Široki bulevari, karakteristične zgrade od svetlog kamena, parkovi i znamenite građevine povezani su sa velikim urbanističkim promenama koje su pratile izložbe još od sredine 19. veka.
Velika palata, Mala palata i Most Aleksandra III takođe su deo tog nasleđa.
Čak je i čuvena stolica koju viđamo po pariskim kafeima nastala za jednu od izložbi.
Bila je to ideja nemačkog pronalazača, a kasnije je postala široko rasprostranjen komad nameštaja.
To pokazuje da izložba ne mora da bude samo događaj na određenom prostoru.
Ona može da promeni način na koji grad izgleda i funkcioniše, pa i ono što ljudi smatraju njegovim identitetom.
Možete li da navedete primer grada koji je posle izložbe dobio nešto što i danas koristi?
Sijetl, na primer, ima Spejs nidl, građevinu koja je postala simbol grada i važna turistička atrakcija.
Zanimljiv je i slučaj Spokena, grada koji je 1974. organizovao izložbu posvećenu ekologiji.
Posle nje je prostor uz reku preuređen u veliki park, koji je postao središte gradskog života.
2026. Integralni tost, avokado, jaja i povrće: nutricionistkinja otkriva večeru koju sprema za 10 minuta kada nema energije za dugo kuvanje.
Prema podacima koji su tada iznošeni, u prvih pet godina posle izložbe grad je ostvario oko 700 miliona dolara prihoda od turizma i poslovnih aktivnosti povezanih sa događajem.
Spoken je tada imao približno 170.000 stanovnika.
Beograd je mnogo veći, pa je jasno da su mogućnosti drugačije.
Ali važnije od poređenja veličine jeste pitanje šta ostaje kada se posetioci raziđu.
Ne možete samo da izgradite prostor i prepustite ga slučaju.
Morate da znate čemu će služiti, ko će ga koristiti i kako će biti povezan sa ostatkom grada.
Nekada se o tome nije dovoljno razmišljalo.
Posle Svetske izložbe u Čikagu 1893. čak se razmatralo da se čitav izložbeni prostor uništi dinamitom, jer se verovalo da bi to bio spektakularan završetak.
Danas je pristup drugačiji.
Na primer, u Dubaiju je postavljeno pravilo da se veliki deo izložbenih objekata ponovo upotrebi.
To je razuman princip: plan za život posle izložbe mora da bude deo projekta od samog početka.
Šta bi, po vašem mišljenju, moglo da bude najvažnije nasleđe beogradskog Ekspa?
Beograd može da dobije nove prostore za sport, događaje i različite vrste okupljanja, a to su sadržaji koji mogu da donosu prihod i nakon završetka izložbe.
Saobraćajna infrastruktura, uključujući železničku stanicu i metro koji će povezivati ovaj deo grada, može da olakša dolazak i doprinese razvoju područja.
Ipak, nasleđe nije samo spisak objekata.
Ako se sve uradi kako treba, izložba može da utiče na ekonomiju, turizam i razvoj grada, ali i da promeni način na koji ga ljudi doživljavaju.
Beograd više ne mora da bude samo grad kroz koji se prolazi ili koji je poznat ljudima iz regiona.
Može da postane destinacija zbog koje se putuje.
Ključno je da postoji plan za korišćenje prostora posle događaja i da se razmišlja o tome kako će se taj prostor uklopiti u svakodnevni život.
To je razlika između izložbe koja ostavi samo fotografije i one koja ostavi nešto što generacije posle nas mogu da koriste.
2026. MUP upozorava vozače na dodatni oprez tokom predstojećeg vikenda zbog obilnih padavina i pojačanog saobraćaja povodom slave Sveti Luka.
2026. U septembru zabeleženo 445.000 dolazaka turista i rast noćenja od 15,3 odsto.
Među stranim gostima najviše noćenja ostvarili su Rusi.
Često se govori o „nasleđu“ izložbe, ali taj pojam može da znači mnogo toga.
Šta sve može da bude nasleđe?
Ponekad je to građevina.
Londonska Kristalna palata, podignuta za izložbu 1851. godine, trajala je 86 godina kada je izgorela.
Tu je Ajfelov toranj, kao i Atomijum u Briselu.
Ali nasleđe može da bude i izum.
Na svetskim izložbama predstavljani su ili promovisani brojni predmeti i tehnologije koji su kasnije postali deo svakodnevice: pokretne stepenice, liftovi, ekrani osetljivi na dodir, telefon, snimljena muzika, električne utičnice i uređaji za plaćanje goriva na pumpi.
Među primerima su i inkubatori za prevremeno rođene bebe.
Nasleđe može da bude i novac koji se uloži u nešto korisno.
Izložba u Londonu 1851. završena je profitom od 186.000 funti, što bi danas odgovaralo desetinama miliona dolara.
Tim novcem kupljeno je zemljište u delu Londona poznatom kao Južni Kensington, gde su kasnije izgrađeni muzeji i kulturne ustanove, među njima Muzej Viktorije i Alberta, Rojal Albert Hol i Prirodnjački muzej.
Od tog fonda finansirane su i stipendije, koje su se dodeljivale još mnogo decenija kasnije.
Među stipendistima bilo je i trinaest ljudi koji su kasnije dobili Nobelovu nagradu, uključujući Ernesta Raderforda, poznatog po otkriću atomskog jezgra.
Dakle, jedna izložba može da doprinese tome da bolje razumemo univerzum.
To je prilično impresivno nasleđe.
Pominjete igru kao važan deo izložbenog iskustva.
Zašto je ona toliko značajna?
Zato što ljudi ne dolaze samo da bi primili informacije.
Dolaze i da bi nešto otkrili.
Na izložbi 1889. godine, istoj onoj za koju je podignut Ajfelov toranj, botaničar Žozef Latur-Marlijak predstavio je lokvanje koje je dobio ukrštanjem francuskih belih lokvanja sa severnoameričkim vrstama.
Cveće je imalo mnogo življe boje.
Među posetiocima koji su ga videli bio je Klod Mone.
Bio je toliko očaran da je lokvanje slikao do kraja života.
Mone nije došao na izložbu da bi pronašao motiv za čitav svoj slikarski opus.
Jednostavno je šetao i naišao na nešto što ga je zaokupilo.
Upravo takve stvari izložbe mogu da omoguće.
Ne treba sve da bude strogo organizovano, kao u zabavnom parku u kojem posetilac ide od jedne atrakcije do druge po unapred zadatom rasporedu.
Potreban je prostor u kojem ljudi mogu da lutaju, zastanu, provedu deset minuta na jednom mestu, a sat vremena na drugom.
Možda će usput naići na ideju, osobu ili predmet koji će im promeniti život.
To ne može uvek da se isplanira, ali se može stvoriti okruženje u kojem su takvi susreti mogući.
Svet u kojem živimo često deluje prilično mračno.
Da li igra i zabava koju Ekspo 2027. promoviše kao glavni motiv izložbe mogu da imaju i ozbiljniju ulogu?
Mislim da nam je igra potrebna više nego ikad.
Stvarnost je dovoljno ozbiljna i često teška.
Zašto bismo onda i prostor koji okuplja ljude morali da učinimo jednako sumornim?
Izložba može da bude predah, pauza između loših vesti, mesto na kojem se ljudi opuste, upoznaju i nešto nauče bez osećaja da su na predavanju.
Igra ne znači da se odustaje od ozbiljnih tema.
Naprotiv, kroz igru se složene stvari mogu objasniti na pristupačan način.
Ljudi su aktivni, donose odluke, rešavaju problem i sarađuju.
To je sasvim drugačije od pasivnog čitanja informacija sa zida ili gledanja prezentacije.
Upravo zato mi je zanimljivo što je tema beogradskog Ekspa povezana sa igrom.
Ona može da pruži energiju čitavom događaju i da ga učini prepoznatljivim.
Vaša veza sa međunarodnim izložbama počela je kada ste imali samo devet godina.
Čega se sećate sa te prve posete?
Rođen sam na američkom Srednjem zapadu, a svetske izložbe zavoleo sam kada me je otac 1965. odveo na izložbu u Njujorku.
Imao sam devet godina i za dete tog uzrasta to je bilo kao da je ušlo na ogromno igralište.
Sećam se mnogih stvari, ali mi je posebno ostao u sećanju paviljon kompanije IBM.
Bio je kružnog oblika, inspirisan električnom pisaćom mašinom koja je tada bila veoma napredna.
U njoj je postojao okrugli element sa slovima, pa je napravljen veliki paviljon koji je podsećao na njega.
Posetioci su čekali u redu ispod visokih konstrukcija nalik drveću, a zatim bi u grupama ulazili unutra i bili podizani na veliku visinu.
U prostoru sa brojnim ekranima i projektorima, sinhronizovanim tako da zajedno prikazuju sadržaj, objašnjavano je kako računari funkcionišu.
Ideje su bile predstavljene kroz svakodnevne primere.
O računarima se govorilo uz recepte domaćica ili taktiku fudbalskih trenera, tako da i dete može da razume.
Posle prezentacije mogli ste da unesete datum rođenja i dobijete naslove iz „Njujork tajmsa“ objavljene tog dana.
Za nas je to tada bilo neverovatno.
Postojala je i lutkarska predstava u kojoj Šerlok Holms i doktor Votson rešavaju slučaj koristeći binarnu logiku.
Kada sam izašao iz paviljona, u glavi mi je ostala jasna veza: IBM su računari, a računari su IBM.
To je bio cilj nastupa kompanije, ali način na koji je to postignuto bio je čudesan.
U to vreme je automatizacija izazivala zabrinutost, pa je IBM kroz paviljon istovremeno objašnjavao tehnologiju i popravljao sopstveni imidž.
Za mene je, međutim, najvažniji bio osećaj čuđenja.
I danas mogu da se setim tog doživljaja kao da se desio juče.
Da li izložbe i danas mogu da ostave takav utisak na decu, u svetu u kojem su im gotovo sve informacije dostupne odmah preko ekrana?
Internet i ekrani promenili su svet, ali ništa ne može u potpunosti da zameni susret licem u lice.
Kada ste na internetu, uglavnom tražite nešto za šta već znate da vas zanima.
Možete da naiđete i na nešto neočekivano, ali to ipak gledate na malom ekranu.
Na izložbi se nalazite u stvarnom prostoru, među ljudima, i ne znate šta vas čeka iza sledećeg ugla.
Zamislite da dete uđe u paviljon i tamo neočekivano sretne svog omiljenog košarkaša.
Takav trenutak ne može da se uporedi sa gledanjem snimka.
Ili zamislite da gledate figuru naučnika, pritisnete dugme i čujete informacije o njegovom radu, a onda se ispostavi da je taj naučnik zaista tu i da može da vam priđe i razgovara s vama.
U paviljonu Ujedinjenih Arapskih Emirata u Osaki organizovali su iskustvo zasnovano na sličnom iznenađenju: posetioci su mogli da upoznaju ljude čiji su rad prethodno otkrivali kroz postavku.
To je moć izložbe kada je dobro osmišljena.
Ne samo da vam pokazuje nešto zanimljivo već vam pruža mogućnost da to doživite lično i neočekivano.
Možda će dete koje danas poseti beogradski Ekspo za pedeset godina i dalje pamtiti jedan trenutak sa tog mesta.
Šta biste savetovali zemljama i kompanijama koje pripremaju svoje paviljone?
Kako da osmisle nastup koji se pamti?
Prvo treba da odgovore na jednostavno pitanje: šta želim da ljudi saznaju o meni?
Ne samo šta želim da prodam, već kakvu sliku želim da posetioci ponesu o mojoj zemlji ili kompaniji.
Tek kada to znate, možete da osmislite iskustvo koje tu poruku prenosi.
Uzmimo Holandiju kao primer.
Veliki deo zemlje nalazi se ispod nivoa mora, a upravljanje vodama jedno je od područja u kojem ima mnogo znanja i iskustva.
Umesto da posetiocima samo prikažete tekstove i grafikone, možete da ih podelite u grupe i date im zadatak da kroz igru pronađu najefikasniji način da zaštite zemlju od poplava.
Oni će naučiti nešto o Holandiji, sarađivaće, takmičiti se i zabaviti.
Na kraju će tu zemlju povezati sa rešavanjem problema i domišljatošću.
I kompanija koja proizvodi, recimo, pomagalo za kretanje može da napravi poligon na kojem posetioci isprobavaju različite mogućnosti i proveravaju koliko je proizvod praktičan.
To može da bude digitalna igra ili stvarna prepreka koju treba savladati.
Važno je da ljudi ne budu samo publika, već učesnici.
Naravno, takav pristup nosi i rizik: ako nešto ne radi, posetioci će to videti.
Ali ako radi dobro, iskustvo je uverljivije od bilo kakve reklame.
Kada sami nešto isprobate, mnogo lakše pamtite šta ste otkrili.
A šta biste posebno poručili Beogradu, koji je domaćin i čiji identitet treba da bude prisutan u čitavoj izložbi?
Moj savet gradovima i zemljama koje organizuju izložbu uvek je da u nju unesu svoju lokalnu kulturu.
Često pomisle da moraju da naprave tematski park, ali to nije pravi put.
Tematski parkovi umeju da budu veoma slični jedni drugima.
Diznilend u Šangaju i onaj u Kaliforniji imaju mnogo zajedničkog.
Beograd, međutim, ne treba da liči na neki drugi grad.
Treba da pokaže ono što ga čini Beogradom.
To podrazumeva i kulturu ispijanja kafe, i noćni život, i spontanost, i sklonost druženju i igri.
Zašto bi igra ostala samo unutar izložbenog prostora?
Ljudi se igraju i na ulicama, u školama, u prolazima i na trgovima.
Ako je moguće, duh izložbe trebalo bi proširiti i na grad, tako da posetioci ne dožive Ekspo samo kada uđu na određenu lokaciju.
Tokom 93 dana, Beograd će biti mesto susreta zemalja, kultura, ideja i poslovnih inicijativa iz celog sveta, dok će kampanja „Upoznaj Srbiju“ doprineti promociji turističkih potencijala čitave Srbije.
